Veliki tjedan za mala čuda
Dragi dnevniče.
Dok mi je „naša“ soba, ona Pejačevića Virovitičkih, sigurna luka kojoj na kraju svakog dana trčim u zagrljaj, današnji dan provodim u drugom mi najdražem dijelu ovog malog velikog muzeja. Kulturno-povijesni odjel muzeja i njegov sakralni dio mjesto je koje me posebno privlači. Impozantna je to prostorija u kojoj se, zbog njezina sadržaja i atmosfere, osjećam malo i sigurno. Nije ni čudo da sam se upravo danas našla u njoj.
Danas je Velika subota. Dan prije najveće kršćanske svetkovine i dan molitve i tišine.
Doslovno tišine jer je muzej zatvoren do utorka.
Danas nema novih posjetitelja u čijem društvu bih mogla uživati i s njima, kao da mi je prvi put, obići zanimljive prostorije ovog povijesnog zdanja. Nedostaju mi gosti svih uzrasta, kao i šarolika lepeza tema o kojima pričaju tijekom boravka kod nas.
Nema ni mojih muzealaca. Matka i pokušaja žongliranja pisanicama koji izaziva simpatije Jasne i njenog zaraznog smijeha koji odzvanja hodnicima, Andrejevog ozbiljnog pogleda zbog kojeg se želim uspraviti i napisati zadaću iz matematike, njega. Nedostaju mi. Danas mi nedostaje čak i Mihaela i njen zastrašujući „smisao za modu“ kojem se mogu čuditi satima. Ah, što bih dala da sad dođe u haljini diskutabilnog uzorka i kroja te cipelama koje izgledaju kao prvi pokušaj stolara naučnika koji je daltonist. Imala bih zanimaciju do navečer.
Dopodne sam čak otišla do njenog ureda, nadajući se da ću tamo zateći, ako ne nju, bar neki odjevni predmet koji je ostavila iza sebe. Kažu da se bojimo onog što ne razumijemo, a kako se bolje riješiti straha nego pogledati mu u rukave i kragnu.
Kada sam došla ured je, nažalost, bio prazan. Jedino donekle zanimljivo što sam vidjela bilo je pismo na njenom stolu, točnije obavijest da je Gradski muzej Virovitica nominiran za europsku muzejsku nagradu od strane Europske muzejske akademije. Još jedan dan, još jedna potencijalna nagrada našem muzeju. Sve po starom.
Vraćajući se u stvarnosti i gledajući kroz prozor potkrovlja, promatrajući ovaj sivi dan koji se nadvio nad mojom Viroviticu, pomislila sam kako bih mu mogla unijeti malo boje posjetivši izložbu pisanica u predvorju muzeju. Zaključivši kako postoji određen broj puta koliko pojedinac može posjetiti izložbu o jajima i u njoj istinski uživati, odustala sam.
S druge strane, ne bih odbila još jednu radionicu ukrašavanja uskršnjih jaja, kakvu smo imali u srijedu. Bilo je predivno. I oni mladi i nešto stariji došli su u velikom broju kako bi voskom oslikali simbole Uskrsa.
Koncentriranih izraza lica i preciznim radom ruku rastopljenim voskom i različitim bojama iscrtavali su prava mala umjetnička djela. Ne znam tko je bio više ponosan rezultatima tog divnog predblagdanskog druženja, oni ili ja.
Dok djevojke za jednim stolom od silne fokusiranosti nisu ni primijetile da im se plamen polako gasi, odlučila sam iskoristiti priliku i pokušati nešto o čemu već duže razmišljam. S rečenicom „čuda su moguća“ kao ohrabrenjem, prstima sam lagano, kao topli proljetni povjetarac, prošla pored malog plamena koji je prijetio da će nestati. Kada je zatitrao, zastao mi je dah. Kada je nastavio gorjeti sa samopouzdanjem kojim ravnateljica muzeja nosi svoje cipele, umalo sam zavrištala. (Uskršnja) čuda su ipak moguća.
Prisjetivši se tog malog, ali velikog trenutka, u predivnom potkrovlju predivnog muzeja, dan prije Uskrsa, obuzela me intrigantna, pomalo opasna misao.
Što kada bih na takav način pokušala dotaknuti njega?
Što kada bih se odvažila i pokušala ga dotaknuti, tog muškarca kojeg svaki dan gledam, čiji dolazak željno iščekujem i čijeg odlaska se grozim?
Što kada?
Na ovu Veliku subotu, inspirirana malim čudom, s novonastalim samopouzdanjem i vjerom, nasmiješila sam se.
Idući tjedan će biti zabavan.
Tvoja,
B.
