Vatra u muzeju

Dragi dnevniče,

imali smo vatru u muzeju.

Kad sam prošli tjedan prvi put od svojih muzealaca čula da nam u muzej dolazi vatra, problijedila sam od straha. Smiješno je, priznaj!

Shvativši da u pitanju nije doslovni plamen koji će nas progutati kao da sutra ne postoji već glazbena točka, odahnula sam. Ah, još jedan slučaj nezaustavljive sile koja nailazi na nepomičan objekt, odnosno modernog svijeta i mene. Ništa novo.

Prateći moje podstanare tijekom prošlog tjedna, saznala sam da se iza naziva Vatra kriju naši virovitički glazbenici i da u muzej dolaze snimiti glazbeni spot. Što god to značilo.

Nisam se ni snašla, a već je bio utorak i došli su. S mnoštvom rekvizita, glasnim smijehom i osebujnim karakterima potpuno su obuzeli čitav prostor. Vidjevši ih, zaključila sam da nemam ništa protiv.

Nisam upoznata s njihovim glazbenim opusom, osim s tom jednom pjesmom zbog koje su došli, zove se Zajedno sami. Moram priznati, nije to baš bila ljubav na prvo slušanje, ali kasnije mi se počela sviđati. Nakon što sam je čula sedamnaesti put zaredom, rekla bih.

Tijekom sati i sati koje su proveli u mom dvorcu i Gradskom muzeju Virovitica nagledala sam se zaista svega.

Crvenom bojom zalili su Ivanovo lice. Mario je odigrao usamljenu partiju šaha. Robert proslavio rođendan u samoći. S druge strane Mihaelovog stola za tenis nije bilo nikoga. Mario je kartao bez suparnika. Mažoretkinje su plesale. Klaunica je puhala balone i žonglirala.

To je bio potpuni kaos. Toliko me ponijela njihova energija da sam se odvažila i u par navrata ušla u kadar. Nadam se da nitko nije primijetio. Smiješno je, priznaj.

Uživala sam!

Sve u svemu, ovo mi je najljepše snimanje spota na kojem sam IKADA bila.

Smiješno je, priznaj!

Tvoja,

B.