Uspomene povijesti
Dragi dnevniče…
Siguran korak, ruke iza leđa, namršteno lice, prodoran pogled gotovo sakriven iza stisnutih očiju.
Govor tijela, krut gotovo kao odora koju ima na sebi, kao da poručuje da ovdje lijepim riječima nema mjesta. Duboke bore na licu, posebno ona između obrva, odaju dojam da su oduvijek tu, dio stalnog postava njegove izložbe uspomena. Jedan pogled, koji odiše poviješću i težinom prizora kojih su se oči nagledale, dovoljan je da zaustavi krv u žilama, zaledi je kao okrutna zima razigrani vodopad.
Neki bi tog čovjeka, da ga vide kako obilazi izložbu, nazvali zastrašujućim i opasnim, čovjekom u čijoj blizini se nikako ne bi htjeli zateći.
Oni drugi, poput autora ovih redaka, znali bi da se iza zastrašujućeg dojma krije samo velika koncentracija i zainteresiranost temom te bi dali sve da se još jednom mogu pronaći u njegovoj blizini, još jednom ga nazvati imenom koje mu je bilo najdraže – otac.
O tome koliko bi on bio oduševljen ovim događajem razmišljala sam dok je u petak u mom muzeju trajalo otvorenje izložbe „Arma – izbor oružja iz fundusa Muzeja grada Šibenika“.
Kao vojno lice i veliki poznavatelj oružja, moj otac, Ivan grof Drašković, ovdje bi se osjećao kao doma. Fasciniralo bi ga prapovijesno i antičko oružje s bogatom poviješću. O sabljama i mačevima bi satima pričao svima koje zanima, kao i onima koje ne zanima, budimo realni. S gotovo dječjom radoznalošću i interesom gledao bi oružje modernog vremena i postavljao bezbroj pitanja o istom.
Baš kao i naši posjetitelji izložbe, vršcima prstiju dotaknuo bi površinu staklenog izloga u kojem počiva izložak, u nadi da će moći opipati povijest, osjetiti je kroz dodir, bolje je razumjeti i približiti joj se, postati dio nje. Zamišljajući ga kako to radi, i sama sam pokušala dodirnuti vrijeme kojem pripadam i ne pripadam u isto vrijeme. Možda drugi put, tješila sam se ne uspijevajući dodirnuti rame djevojke koja je stajala ispred mene i zamišljeno čitala plakat na zidu.
Još jedno veliko vojno lice u mom životu, moj Antun, također bi pokušao dotaknuti oružje. „Djevojku također“, dodao bi kroz osmijeh, sigurna sam. Zvuk koji bi uslijedio bio bi onaj razbijanja stakla jer bih ja, za razliku od njih dvojice, zaista i došla do oružja i uzela ga u ruke.
Šalu i stvarne događaje na stranu.
Teško je ovih dana ne misliti o njima, onom koji me kao otac gledao kako rastem i onom kojeg sam gledala kako postaje ocem. Posebice danas, na Dan očeva.
Sjećanja dolaze sama od sebe – lijepa, bolna, dobrodošla, neprocjenjiva i nezaboravna. Rijeka njih, duža od Dunava i dublja od Amazone. Teško je razaznati gdje jedno završava, a drugo počinje, isprepliću se bez upozorenja i pauze.
U meni žive poput komada oružja ove predivne izložbe, zauvijek zaštićene od zaborava, vječni podsjetnik na vrijeme i njegovu okrutnu tendenciju letenju.
Dio stalnog postava moje izložbe uspomena.
Tko zna, možda ih jednog dana i izložim.
Tvoja,
B.
