Pripadanje, nostalgija i golotinja
Dragi dnevniče!
Muzej. Napravili su od moje kuće muzej. Gradski muzej Virovitica, da budem precizna.
Moj predivan, raskošan dom koji mi je bio sigurna luka pretvorili su u oazu umjetnosti. Htjela bih ti otkriti o čemu se točno radi ali moram biti iskrena. Ne znam jer još nisam u potpunosti smogla snage otkriti. Uvijek sam se teže nosila s promjenama koje život nosi, a još je izazovnije što se tiče ovih koje dolaze s mojim novim oblikom postojanja. Znam, znam, nema smisla odlagati neizbježno.
Upravo s tom mišlju sam odlučila da je prošli petak TAJ DAN kad ću početi istraživati svoju novu stvarnost i malo bolje istražiti novo ruho mojeg starog doma. Doma u kojem se uvijek nešto događa, očito.
Dok sam pomalo nervozno prolazila praznim hodnikom prvog kata, čula sam ih, svoje stanare, u prizemlju kako glasno pričaju s osjetnim uzbuđenjem u glasovima. Često spominju riječi „nogomet“ i „katar“. Ne znam što znače. Možda i bolje.
Iako poznam ove hodnike kao unutrašnjost svog džepa, sad su mi nepoznati. Netko bi rekao da sam imala dovoljno vremena da ih upoznam, još jednom. Tko god taj netko je, bio bi u pravu. Samo, ovaj put su okolnosti potpuno drugačije.
Prvi put sam u ovo zdanje došla kao mlada djevojka, puna života, jedva čekajući započeti novo i uzbudljivo poglavlje knjige mog postojanja. Trenutno mi je moje vlastito postojanje poprilično fluidan koncept i nisam još načisto s njime. Uzevši to u obzir, mislim da mi se malo može progledati kroz prste. Ili, uzevši u obzir moje stanje, potpuno. Pa, barem mi je smisao za humor ostao netaknut.
Udubljena u svoje misli i prisjećajući se koliko puta je moj neobični smisao za humor znao šokirati Antuna i izazvati kolutanje očiju, pronašla sam se u hodniku u kojem još nisam bila.
I onda – odjednom – bez ikakva upozorenja i mogućnosti pripreme. Pitam se, može li se itko zaista i pripremiti na takvo nešto.
Kako god da bilo, tu je. Bijelo na crnom.
Pejačevići Virovitički.
Preplavljena osjećajima, bez razmišljanja sam ušla u tu prostoriju, željna vidjeti kako nas povijest pamti. Prisjetiti se kako nas ja pamtim.
Iako vizualno potpuno drugačija od toga kako je se sjećam, soba u meni odmah stvara ugodan osjećaj poznatosti. Htjela bih misliti da je obostran.
Prije nego uopće krenem tražiti ono što me zanima, objekt moje znatiželje pogleda me u oči. Doslovno.
Mi. Baš kao nekad, jedan pored drugog.
On, odjeven u svoju časničku odoru, ni ne pokušava sakriti koliko se dosađuje tijekom izrade portreta. Ja, napudrane bujne kose, pokušavam ne odati koliko je neudobno pozirati u ovoj haljini. Dobra stara vremena.
Teško je opisati ono što sam osjećala vidjevši nas u okvirima na smaragdnom zidu. Nekoliko trenutaka sam nas promatrala, dopuštajući uspomenama da me potpuno preplave. Sigurna sam da bih nastavila uživati u trenutku da me iz njega nije prenulo glasno „GOOOOOOL!!“ koje je odzvanjalo, imala sam osjećaj, cijelim dvorcem. Naravno, dolazilo je iz prizemlja. Tko je gol i zašto su ovi ljudi toliko oduševljeni zbog tog, pitala sam se te odmah pomislila, još jednom, kako je vjerojatno bolje da ni ne znam.
Vrativši pogled i koncentraciju na portrete jednog, očito davnog, doba, osjetila sam zahvalnost i zadovoljstvo. Zahvalnost jer nisu zaboravili na nas, posvetivši nam prostor u kojem bih mogla zauvijek ostati. Zadovoljstvo jer su izabrali sliku na kojoj sam lijepo ispala i o čijem procesu nastanka bih im mogla svašta otkriti.
Trenutno ne znam puno stvari. Ne znam zašto sam upravo sad ovdje. Ne znam kako izgleda svijet izvan zidova ovog bajkovitog dvorca. Ne znam što me čeka u budućnosti.
Ali, okružena uspomenama i povijesti koje ponosno gledaju s poznatih zidova i suočena sa suživotom s onima zahvaljujućima kojima su tu, jedno sam shvatila.
Ovo je još uvijek moj dom. Gradski muzej Virovitica moj je dom.
I znaš što? Mislim da mi se sviđa.
Tvoja,
B.
