Plakanje zbog neprolivene kave
Dragi dnevniče,
mogla bih ih promatrati satima.
Zapravo, to i radim. Svaki dan. Od jutra, kada s novim danom i zrakama sunca dođu u ovaj dvorac pa sve do večeri, kada se vraćaju svojim domovima i ostavljaju me samu u mom. Motrim ih po cijele dane. Nije da imam nešto drugo za raditi.
Da me netko vidi kako ih promatram (ah, da me netko vidi…) vjerujem da bi im scena izgledala kao ona u kojoj znanstvenik promatra divlju životinju u njenom prirodnom okruženju. Niti sam ja znanstvenik, niti su oni divlje životinje, ali svejedno ih svakodnevno promatram. S velikim interesom i još većom znatiželjom i čuđenjem.
Što sam dosad naučila o mojim sustanarima, iliti zaposlenicima Gradskog muzeja Virovitica?
Četrnaestero ih je i svatko je zadužen za nešto drugo.
Poslovi kojima se bave, oni s kojima sam upoznata od prije kao i oni s kojima se prvi put susrećem su, u najmanju ruku, zanimljivi. Spremačice, domar, tehničari, računovođa, pedagog, kustosi, ma svi… Zahvaljujući svakome od ovih pojedinaca ovaj – njihov – moj – naš muzej radi kao dobro podmazani stroj. (Da, naučila sam i što je stroj jer sada živim u muzeju i znam puno novih stvari. O tome ćemo drugi put.)
Iako su poslovi ljudi u čijem društvu uživam svaki dan (a da oni tog nisu ni svjesni) zanimljivi, to nije ni približno onoliko koliko su oni sami.
Odakle uopće početi?
Imaju nevjerojatna imena. Zvuče kao da su porijeklom iz dalekih i nepoznatih zemalja. Kao da su im roditelji svjetski putnici koji su kući, osim mirisnih začina i nevjerojatnih iskustava, sa sobom donijeli i egzotična imena. Nikolina, Anja, Matko i Renata samo su neka od njih.
Imena nisu jedine neobične stvari u vezi njih. Navike poput pijenja kave usred dana, način izražavanja (nekad toliko brzo pričaju da mi se zavrti u glavi) pa čak i glazba koju slušaju na radiju (još jedna fantastična stvar koja postoji) kada dođu u muzej, sve u vezi njih je fantastično.
Zapravo, nije sve.
Za kraj sam ostavila ono – najgore.
Moda.
U tom pogledu bez ikakve sumnje „prednjači“ jedna osoba.
Modni izbori Mihaele, ravnateljice ovog našeg, kako ga zovu, malog velikog muzeja su… upitni.
Ponekad kad je vidim pomislim da je „to“ (na primjer, čudna pernata instalacija na glavi, bijela haljina koja neodoljivo podsjeća na vjenčanu ili one cipele, bože, one cipele) obukla jer ju je možda netko natjerao, zaprijetio joj nečime strašnim ukoliko to ne obuče. Tada čujem kako nekoga od tih divnih ljudi pita „Sviđa li ti se moja nova haljina? Obožavam ju!“, shvatim da je svojevoljno to stavila na sebe i ostanem bez riječi. Pokušala sam već nekoliko puta pomaknuti šalicu kave sa stola na njene „vještičje“ cipele kako bih joj „sugerirala“ da se preobuče u nešto normalnije no nisam uspjela. Nastavit ću pokušavati.
Nešto sam ti još htjela spomenuti, ali sam shvatila da još nisam spremna to podijeliti, čak ni s tobom. Možda ću biti jednog dana. Do tada ću ga samo promatrati i biti zahvalna što ne vidi koliko se zacrvenim kada pogleda u mene. Kroz mene, zapravo. Do tada – šššš.
Tvoja,
B.
