Noć u muzeju, Noć muzeja

Dragi dnevniče,

noć mi je oduvijek bila najdraži dio dana, a noć u muzeju posebno je čarobna.

Odlaskom svih njegovih stanara svojim domovima, Gradski muzej Virovitica dobiva jedan novi život, onaj koji nije za sve, ljepote koju bi rijetki znali cijeniti.

Kada sunce svoje mjesto ustupi mjesecu i na ovaj mali grad nježno padne prekrivač od mraka, dvorac zasja svojim punim sjajem. U tami on postaje svjetionik, svjetlo na kraju tunela, tračak nade i topline. Svijetli kao da zna da je ipak netko ostao u njegovim prostorijama, da mu treba svjetlost kao prijatelj u tami tijekom koje će se osjećati manje usamljeno. U tome i uspijeva.

Dok bi nekima tišina ovih zidova koju noć donese ledila krv u žilama, na mene djeluje opuštajuće. Kao toplo mlijeko, odnosi svu napetost dana i donosi toliko željeni mir nakon kaotičnog dana. Odrastajući u velikoj obitelji, kao jedna od šestero djece, noć sam čekala kao ozeblo sunce da bih mogla biti na miru sa svojim mislima i ukrasti vrijeme samo za sebe. Kada sam postala majka, noć mi je postala najveći saveznik. Nakon što je u svoje sigurne ruke preuzela četvero mališana, dopustila mi je da prodišem i budem… ja.

Sloboda, neovisnost i snaga osjećaji su koje mi noć pruža, a ja ih svaki dan sa zahvalnošću dočekam.

I tu dolazimo do problema o kojima imam dva pitanja.

Što je to, pobogu, Noć muzeja o kojoj su počeli pričati i zašto imam osjećaj da ću saznati na teži način?!

Tvoja,

B.