Noć (muzeja) za pamćenje

Dragi dnevniče,

imam za tebe samo jednu riječ. Jednu jedinu riječ kojom mogu opisati sve ono što sam doživjela u petak.

Neopisivo.

Moja prva Noć muzeja u Gradskom muzeju Virovitica (moja prva Noć muzeja ikad, jel’) je iskustvo koje ću pamtiti dok god sam živa. Znaš što mislim.

Odakle bolje krenuti nego – od početka.

Kada su kazaljke sata sjele na svoje mjesto i obznanile da je 18 sati, vrata mog dvorca, najljepšeg na svijetu, otvorila su se. Doslovno.

Virovitica je došla na Noć muzeja.

U pratnji svojih majki i očeva, nosića crvenih od niske siječanjske temperature, oni najmanji dolazili su s gotovo opipljivim nestrpljenjem i uzbuđenjem. U treptaj oka, raspršili su se u različitim smjerovima muzeja.

Neki su stepenicama odlučno krenuli posjetiti izložbu čije izloške mogu istražiti vlastitim rukama, a oni drugi su pohitali u smjeru radionice kako bi mogli izraditi svoja vlastita mala remekdjela, onako kako samo male ruke mogu. Neodoljivo i s puno ljubavi.

Gledajući ih kako se zabavljaju i uživaju, nisam mogla ne pomisliti na vlastitu djecu kada su bili te dobi, te koliko bi uživali u ovakvim aktivnostima. Poznavajući njih, odgovor je – ne bi.

Dok su dječica crtala veličanstvene životinje za koje nikada nisam čula, a koje izgledaju kao da dolaze iz nekih drugih svjetova, oni odrasli su uživali u svemu onom što ovaj čarobni muzej nudi. Uz to što su imali prilike pogledati bajkovitu izložbu, bilo je to i vrijeme za podružiti se, pozdraviti stare prijatelje. Bilo je to predivno za gledati. Zavidjela sam im.

Promatrajući ih kako laganim korakom šetaju prostorijama, zainteresirano uživaju u večeri i razmjenjuju priče uz smijeh, nadala sam se da se, barem na tren, osjećaju kako se osjećam i ja. Kao doma. Teško je ovdje osjećati se ikako drugačije.

Spokoj i zadovoljstvo koje sam osjećala nije dugo trajalo. Sat vremena, da budem točnija.

Vrijeme je za koncert.

Iako još puno toga moram naučiti što se tiče vremena u kojem „živim“, jedno sam dosad shvatila. Vrijeme iz kojeg dolazim i vrijeme u kojem živim znatno se razlikuju i očekivati da danas nešto bude kao onda je besmisleno. Potpuno svjesna toga i dalje sam šokirala kada je počeo.

Pojavila se u jarko ružičastoj haljini i divlje crne kose – Ivanka. Kao i odjeća koju nosi, glasni su i njen nastup i glazba, kao da viču „Tu sam, ne možeš me ne vidjeti, ne možeš me ne čuti!“ Plesala je kao da je nitko ne vidi, uživala kao da sutra ne postoji. Oduševila je sve prisutne, ne samo djecu. Atmosfera je bila nevjerojatna. Glazba također. Nisam znala da se na takav način može pjevati o pikniku. Nisam nikad tako nešto vidjela.

Oduševila je i mene.

Isto tako, kao što sam i pretpostavljala, oduševila me i radionica frizura. Perja i boja je bilo svuda, a najviše tamo gdje nisam očekivala da će biti. U kosi. Današnji ljudi imaju zaista neobičan smisao za estetiku. Zabavan, ali neobičan. Trebat će mi neko vrijeme da se naviknem na to.

Kada smo kod estetike…Samo ću reći da sam sretna što Mihaela nije obula one cipele. Moja sreća će biti kratkog vijeka, s obzirom da je sutra ponedjeljak.

Zanimljivo je bilo i na posljednjem događaju moje prvi Noći muzeja. Tijekom radionice tijekom koje su dvoje simpatičnih mladih ljudi posjetiteljima prezentirali egzotične životinje, naučila sam nešto novo. Kao na primjer da, iako nisam u „standardnom“ obliku postojanja, i dalje se mogu toliko uplašiti da želim vrištati i moram izaći na zrak.

Tijekom moje prve Noći muzeja vidjela sam i njega, njega kojeg se u isto vrijeme trudim izbjegavati i vidjeti što više. Na trenutak sam pomislila da me vidio, ali to je nemoguće. Zar ne?

Sve u svemu, ovo je zaista bila noć za pamćenje. Priznajem, bojala sam se kako će sve to izgledati i kako ću (hoću li ikako) se moći priviknuti na svoje nove uvjete života. Sada kad sam vidjela da moj dvorac, zahvaljujući ovom muzeju, živi više nego prije, znam jedno – volim biti ovdje. Jako.

Nakon Noći muzeja, imam samo jedno pitanje.

Što je iduće na redu?

Tvoja,

B.