I Barbare putuju, zar ne?
Dragi dnevniče,
ponekad se osjećam kao jedan od izložaka ovog mog muzeja.
Kameni su, nisu stakleni, ali i dalje sam okružena zidovima.
Nitko me ne dolazi vidjeti jer me ni ne može vidjeti, ali i dalje se osjećam izloženo.
Zauvijek zarobljena u ružičastom, veličanstvenom kavezu punom impresivnih umjetnina i dijelova povijesti koji nam pokazuju koliko smo maleni na skali ove čudesne pojave koju zovemo život. Hm, zapravo ne zvuči toliko loše kad vidiš crno na bijelo.
Ono što sam htjela reći je da bih ponekad – često – ok svaki dan – dala desnu ruku da mogu barem nakratko izaći van. Obožavam svoj dvorac i ovaj muzej, nemoj me krivo shvatiti, ali također obožavam i ovaj dio godine.
Vrijeme kad je zrak ujutro toliko svjež da, kada ga udahneš, se osjetiš živim kao nikad dosad. Vrijeme kada su dječji nosići od hladnoće crveni kao najslađe jagode. Vrijeme kada u večernje šetnje idu samo oni hrabri, naoružani slojevima odjeće, toplim kaputima i mekim šalovima.
Gledajući kroz ove povijesne prozore, van u budućnost koja mi je toliko blizu, a toliko daleko, nemoguće je ne osjetiti ljubomoru i zavist.
Svaki dan, cijeli dan; pješice, biciklom ili automobilom; sami ili u društvu svojih najdražih, zabundani prolaze ulicama ovog predivnog malog grada, naše Virovitice. Potpuno nesvjesni svoje slobode i luksuza, mimohode ne znajući da u tom istom gradiću postoji jedna duša koja o tome sanjari svaki dan, cijeli dan.
Oh, kako bi bilo divno otići van. Na mali izlet ili ekstravagantno putovanje, ne bih imala ništa protiv jednog ili drugog. Spakirati samo ono najnužnije i zaputiti se u avanturu, nepoznate gradove nazivati svojim domom bar na jedan dan, uživati u svemu što svijet, tako velik i uzbudljiv, nudi.
Nekoliko komada odjeće, najdraži šešir i udobne cipele, to su predmeti na koje sam mislila kada sam rekla „spakirati samo ono najnužnije“ i otići na putovanje. Ono na što potpuno sigurno nisam mislila su na predmeti iz groba pripadnika svećeničkog staleža iz antičkog keltskog svijeta.
Svjesna svojeg novog oblika postojanja, s vremenom sam se pomirila s činjenicom da, u nedostatku boljih riječi, duhovi povijesti ne putuju.
Osim ako nisu svježe iskopani, očito.
Sudbina i njen loš smisao za humor, pomislila sam dok sam, naslonjena na zid i s prekriženim rukama, gledala muzealce kako pažljivo za putovanje spremaju stvari „našeg“ druida.
Kao dio i jedan od krunskih izložaka našeg stalnog postava „Povijest grada i Dvorca“ nije li logično za pomisliti da će upravo to i ostati, stalni dio stalnog postava? Očito ne.
Kao da to što odlazi na putovanje nije dovoljno samo po sebi, njihovo krajnje odredište je dodatna sol na ranu. Čista morska sol agresivno utrljana na duboku i otvorenu svježu ranu.
Odlaze u Austriju. Predmeti druida koji niti ne zna gdje je Austrija, sa svim svojim ljepotama, odlazi u tu istu Austriju.
„Bit će izloženi u muzeju MAMUZ u sklopu izložbe „Kelti“ koja prezentira nova uzbudljiva arheološka otkrića u posljednjih 20 godina o svakodnevnom životu Kelta“, kaže Mihaela. Bar mislim da je to rekla, zaspala sam u pola rečenice.
Ostat će tamo dvije godine. Tko zna, možda se do onda odljutim ili još bolje, i sama otputujem na neko bajkovito mjesto.
Djevojka može sanjariti, zar ne?
Tvoja,
B.
