Etnografska zbirka

Etnologija virovitičkoga područja bavi se proučavanjima naroda i narodnih običaja na području od Kladara na zapadu Virovitičko-podravske županije do sela Cabune na istoku. Specifičnost ovog područja u etnografskoj baštini je spoj i preplitanje elemenata Slavonije (sa istoka županije) i Podravine (sa zapada županije). Spomenute karakteristike se ogledaju od govora preko odijevanja, prehrane, običaja do pjesme i plesa.

Stalni postav Etnografske zbirke otvoren u siječnju 2008.

Etnografska zbirka utemeljena je s osnutkom Muzeja, davne 1953. godine. Do danas doživjela je nekoliko stalnih postava. Posljednji je napravljen kompromisno – nakon konzervatorskih istraživanja Dvorca, stalni postav iz 1992. godine vraćen je s izmijenjenom koncepcijom. Smanjen je za jednu prostoriju, pa se sada tradicija virovitičkih sela može razgledati u tri prostorije. Prva prostorija prikazuje nastanak i upotrebu platna, obiteljsku sobu i tradicijski stol za blagovanje. U drugoj prostoriji posjetitelji mogu saznati kako su se obilježavali godišnji običaji – ophodi za poklade, običaji uskršnjeg razdoblja, proljetni te božićni običaji. Posebno su istaknuti djevojački ophodi ladarica, poznatih u virovitičkome kraju. Posljednja prostorija kroz raznovrsne predmete ručne izrade ocrtava svakidašnji život na selu s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Predstavljena je radna i svakidašnja odjeća virovitičkoga kraja žene i muškarca.

Narodna nošnja
Detalj nabora ženske suknje košulje, Gornje Bazje, kraj 19. stoljeća.

Pod pojmom „narodna nošnja“ podrazumijeva se tip odjeće koji je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće odvajao seljački od građanskog sloja. Čine ga: odjeća, obuća, nakit te češljanje odnosno uređenje glave.

Nekadašnja radna obuća - opanci, Virovitica, sredina 20. stoljeća.

Narodna nošnja virovitičkoga područja pripada panonskome tipu narodne nošnje. Nekoliko je značajki panonskog tipa nošnje. Narodna nošnja izrađivana je od biljki lana i konoplje koje su seljaci sami uzgajali te od pamučnih niti koje su se kupovale. Obrada ovih biljki za sirovinu za tkanje trajala je cijelu godinu i radile su je žene. Pomoću pripremljenih sirovina tekstil se tkao odnosno proizvodio na tkalačkome stanu. Pri izradi nošnje, platno se nije krojilo već su dijelovi dobivani sastavljanjem ravnih pola platna. U postupku izrade platna žene su se koristile raznim drvenim pomagalima. To su:  nožna stupa, ručna trlica, preslica, kolovrat, rašak, snovača i tkalački stan.

Detalj ženskog rukava s oplećka, Gradina, početak 20. stoljeća.

Dijelovi ženske narodne nošnje: suknja - košulja ili rubača, gornji dio - oplećak ili oplećek, potkošulja - mali oplećak ili rekljica, pojas ili tkanica, podsuknja - podrokljica, pregača - opreg ili f(e)rtun, marama - ružičan, granaš ili partaš kapica - po(d)culica ili puculica, ukrasno oglavlje - borondžuk i ukrasna marama – šantrak.

Ženska kapica poculica

Dijelovi muške narodne nošnje: hlače - gaće, košulja - rubina, pojas ili tkanica, pregača - opregač ili f(e)rtun, prsluk - pr(o)sluk ili lajbec, marama oko vrata – rubac, ukrasna marama – šantrak, šešir - kapa, škrlak ili šubara.

Tkalački stan

Radi se o složenoj drvenoj napravi za proizvodnju platna. Na virovitičkome području pravili su se tkalački stanovi s vodoravnom osnovom. U zapadnome dijelu učestaliji je naziv nared dok je najrašireniji naziv stan. Tkalačko umijeće sastoji se u tome da se kroz više usporedo napetih niti provlači poprečna nit, koja osnovnu prugu napetih niti međusobno povezuje u cjelinu. Nared se smatrao vrijednom imovinom koju je djevojka po udaji dobivala kao miraz ili nasljedstvo. Svaka domaćica se skrbila da u kući ima dovoljno platna kako za odijevanje tako i za kućanstvo (razne krpe, plahte, ručnici i drugo).

Preslice
Najstarije preslice iz Turanovca (1881.) i Špišić Bukovice (1890.)

Preslice ili prela su drvena pomagala za pravljenje niti. Sama nit, potrebna za tkanje i dobivanje platna, nastaje uvrtanjem vlaknastih tvari. Životinjske dlake (vuna, kostrijet) mogu se upotrijebiti neposredno, dok biljno vlakno (lan, konoplja) treba određenim postupkom izdvojiti iz biljke. Preslice virovitičkoga područja, većinom kopljastog tipa, imaju raznovrsne motive - geometrijske i cvjetne. U Muzeju se čuvaju vrijedni primjerci preslica s kraja 19. stoljeća.

Škrinje
Ručno ocrtana i oslikana škrinja sigečanka, Virovitica/Rušani, kraj 19. stoljeća.

Osobita vrijednost u seoskim domaćinstvima bilo je platno i prehrambene namirnice. Te vrijednosti (vilani, stoljnjaci, odjeća) čuvale su se u drvenim škrinjama. Tzv. sigečanke su škrinje za odjeću i platno. Ukrašene su raznim geometrijskim motivima. Bela škrinja služila je za čuvanje brašna jer se kruh pravio tjedno u krušnim pećima. Ključ bele škrinje nosila je domaćica koja je pazila da brašna dostaje do iduće sezone.

Tradicijsko graditeljstvo
Nekadašnji izgled kuća virovitičkoga kraja, kraj 19. stoljeća.

Kuće i dvorišne zgrade seljani su često dograđivali, pa se odlikuju izrazitom svrhovitošću. Osnovni građevinski materijal virovitičkih sela bilo je drvo. Drvene grede su sastavljane tako da glave greda strše preko ugla -hrvatski vugel ili hrvaški vuglič . Prostor između drvenog kostura mogao je biti ispunjen ili isprepletenom ljeskovinom ili prijesnom opekom. Takva je građa zahtijevala da se ziđe još dodatno ožbuka s vanjske i unutarnje strane. U seoskome graditeljstvu u tu se svrhu rabila ilovača pomiješana s celuloznim dodatcima.

Nakon što se namaz osušio valjalo ga je još obojiti vapnom. Krov je nekada bio pokriven slamom ili šindrom, dok se u međuratnom razdoblju sve više počeo koristiti crijep. Seoske kuće su užom stranom bile okrenute prema ulici, dok je s dvorišne strane dominirao drvenitrijem, ganj(e)k smješten pod istim krovom kuće. Stambeni prostor bio je najčešće podijeljen na tri dijela - dvije sobe i kuhinju u sredini. Stariji tipovi kuća imali su otvoreno ognjište banak s glinenom pekvom, a s vremenom se dozidala peć koja je često grijala i sobu do kuhinje.

Običaji
Ukrašena uskrsna jaja batik tehnikom "“ dio stalnog postava Etnografske zbirke.

Narodnim običajima kao prenositeljima baštine pridaje se velika pozornost. U stalnom postavu Etnografske zbirke jedna od tri sobe posvećena je godišnjim običajima. Prikazani su tekstom i predmetima običaji oko poklada, Pepelnice, Cvjetne nedjelje, Uskrsa te Matkane nedjelje - nedjelje nakon Uskrsa kada bi djevojke razmjenjivale pisanice i tako postajale još bolje prijateljice odnosno matke. Zatim su prikazani ophodi za Jurjevo.

Naime, ovo područje (Špišić Bukovica) činilo je granicu prema istoku rasprostranjenosti običaja. Taj dan se u narodu shvaćao kao pravi početak proljeća. Tako se zelenilom ovjenčavala stoka (većinom rogata) vjerujući kako će se time odagnati zle sile. Upečatljivi su i tadašnji ophodi jurjaša, zelenog Jurja, đurđara, čure u kojima je mladež obilazila seoske domove pjevajući jurjevske popjevke i dobivajući za to dar (jaja, slanina, brašno ili kakav sitni novac). Donosili su svježe zelenilo (grančicu) u domove, a ponekad je jedan od sudionika bio maskiran poklopljenim košem od spletenih svježih grančica.

Dan sv. Filipa i Jakova (1. svibnja) na selu se obilježavao ophodom djevojčica - filipovčice (Turanovac). Običaj je bio vezan uz zelenilo i plodnost pa su tako momci djevojkama stavljali u prozor cvijeće. Vrlo često u središtu sela podizao se veliki majpam, majuš - tanko visoko stablo sa zelenom kitom na vrhu koja je bila okićena raznobojnim trakicama. Ivanje se obilježavalo večernjim paljenjem krijesa - ivanjsko navečerje.

Oko vatre se okupljalo cijelo selo, pjevalo se i plesalo zajedničko kolo. Odvažniji momci preskakali su vatru odnosno krijes kako bi time ostvarili zdravlje i sreću za narednu godinu. Osobitost ivanjskih običaja su lile - rašljaste grane sa rukovetom slame (rjeđe granja) koje momci upaljene vitlaju oko sebe. U Špišić Bukovici poznati su bili ophodi djevojaka - ladarica, a u Turanovcu krijesnica. Njih je činila skupina od nekoliko djevojčica koje su obilazile selo pjevajući pjesmu sa pripjevom lado, lado.

Djevojčica koja je nosila korpu - korparica, drvenka prikupljala je darove od ukućana. Prema starijim zapisima bile su odjevene u bijelu odjeću s vijenčićima od prirodnoga cvijeća (ivančice), da bi u 20. stoljeću odijevale svečane nošnje sa posebno izrađenim oglavljima. Prikaz godišnjih običaja u stalnom postavu završio se božićnim običajima gdje su prikazani tradicijski ukrasi za zelenilo.