Promovirana knjiga Vlatka Smiljanića - Biografija Mare Matočec

Povodom 125. obljetnice rođenja Mare Matočec jučer je u Gradskom muzeju Virovitica održana promocija knjige Vlatka Smiljanića Biografija Mare Matočec.- Rad o Mari Matočec u početku je bio pripreman za županijsko natjecanje, no nakon što je pobijedio na županijskom i odlično prošao i na državnom natjecanju Vlatko je izrazio želju da napiše knjigu.O našoj pučkoj spisateljici. U početku je bilo najviše problema s oskudnom literaturom, školskim obavezama ali i s putovanjima jer Vlatko ipak živi u Koriji Ipak sada kad smo dobili djelo koje je postalo vrelo informacija koje su spašene od zaborava ne mogu a da ne iskažem divljenje ovom mladom čovjeku na sav uloženi trud u nastanak ove knjige rekao je u uvodu u promociju Vlatkov mentor i recenzent knjige prof. Kristijan Gostimir.

O knjizi je govorio i unuk Mare Matočec koji je s pokojnom bakom živio u najtežim trenucima njezina života u vrijeme neposredno nakon II svjetskog rata i kao takav za autora je bio nepresušan izvor informacija iz tog vremena. Tom prigodom zahvalio se je mladom autoru koji je njegovu baku ponovo izveo iz zaborava jer je to svojim životom i djelom više nego zaslužila. Zahvalio se je i Antunu Kključecu, Gradu Virovitici odnosno gradonačelniku Ivici Kirinu i dogradonačelniku Ivanu Siću, Braći hrvatskog zmaja i drugima koji su izgradnjom spomenika Mari Matočec pokrenuli cijeli ovaj proces revitalizacije njenog lika i djela.

Na kraju se je prisutnima obratio i sam autor na početku se prvo zahvalivši svima koji su pomogli kako bi ova knjiga ugledala svjetlo dana od obitelji Matočec, obitelji Sić, mentoru Kristijanu Gostimiru i lektorici Kseniji Zdjelar, te svojim roditeljima koji su mu bili i najveća podrška prilikom pisanja ove zahtjevne knjige. Nakon zahvale prisutnima je održao i kratku prezentaciju knjige gdje je ukratko opisao težak život ove naše po mnogo čemu jedinstvene pučke spisateljice.- Mara Matočec bila je skromna seoska žena koja je u svom životu prebrodila brojne teške trenutke među kojima svakako treba istaknuti prerani gubitak svoje djece. Bila je jedan od glavnih pokretača pokreta za borbu protiv nepismenosti, banski povjerenik za kolonizaciju, odbornica „Narodne zaštite" za zbrinjavanje siromašne djece, član Glavnog odbora „Hrvatske žene", „Hrvatskog srca" i „Napredka"; povjerenik Liječničke komore za obavještavanje o zdravlju naroda svoga kraja, javni prosvjetni radnik „Seljačke sloge", počasni član društva „Kolo domaćica" i doživotni član Glavnog odbora Hrvatske seljačke stranke. Izuzetno je bila voljena od hrvatskog i bosanskog naroda, pa je njoj bilo posvećeno oko tridesetak pjesama. Svoja djela nikada nije skupila u jedinstvenu knjigu, nego već ih je objavljivala po časopisima i novinama. Poslije rata bila je potpuno zaboravljena. Do kraja svoga života je pisala, ali djela nije objavljivala. Umrla je gotovo neprimjetno u Koriji, 8. svibnja 1967. godine naglasio je između ostalog mladi autor prilikom promocije svoje knjige.

Svoju prezentaciju Vlatko je simbolično završio njezinim tradicionalnim pozdravom:
„Na posao, braćo, svi - zove nas domovina".